%0 Generic %D 2013 %T Knjiga 2: UPITNI ISKAZ U RUSKOM I SRPSKOM JEZIKU %A Dušanka Mirić %X

Monografija je posvećena opisu semantičkog, sintaksičkog i funkcionalnog aspekta pitanja u ruskom i srpskom jeziku. Polifunkcionalnost i sintaksičke specifičnosti ovog tipa iskaza uslovile su da se odabere pravac analize od značenja prema sredstvima, a kao polazište poslužila je logička struktura pitanja. Istovremeno, logička struktura je upotrebljena kao osnova za poređenje materijala dvaju jezika. U skladu sa logičkom strukturom izvršena je i primarna klasifikacija pitanja na iskaze sa propozicijom u osnovi (sa logičkom strukturom predstavljenom kao (?(p)) i na iskaze sa propozitivnom funkcijom u osnovi (?f(p)), čemu na planu forme i funkcije odgovara podjela na opšta (da/ne) i posebna (zamjenička) pitanja. Realizacija upitnog iskaza praćena je dosljedno u odnosu na mjesto u dijalogu, te su kao faktori značajni za funkcionisanje izdvojene replike – dijaloški stimuli i replike-reakcije. Analiziran je odnos funkcije i sredstava za izražavanje osnovnog značenja upitnosti za svaki tip struktura u ruskom i srpskom jeziku posebno, a nakon toga je u cilju utvrđivanja razlika među datim jezicima vršena kontrastivna analiza.

Na planu strukture upitnog iskaza u oba jezika posmatrane su sintaksičke, leksičke i intonacione karakteristike, kao i red riječi. Kao osnovni strukturni tipovi opšteg pitanja izdvojeni su tonsko pitanje, sa intonacijom kao pokazateljem upitnosti, te pitanje sa strukturnim signalima (partikula [i]li[/i]/ [i]li, da li, je li[/i]). Utvrđeno je da se ruski i srpski jezik razlikuju prvenstveno po frekvenciji pitanja sa datim pokazateljima, pošto u ruskom jeziku dominira tonsko pitanje, dok je partikula [i]li [/i]na drugom mjestu. Ruski jezik karakteriše i odsustvo ustaljenih spojeva [i]da li [/i]i [i]je li[/i], koji su dominantna sredstva u odnosu na tonsko pitanje u srpskom jeziku.

Ispitana je i funkcija rečeničnog akcenta, pa je utvrđeno da se kaoneutralna akcentuacija opšteg pitanja može smatrati smještanje akcenta na predikat, a posebnog pitanja na zamjeničku riječ. Konstatovano je da u opštem pitanju pomjeranje rečeničnog akcenta sa predikata na druge dijelove rečenične strukture vodi brisanju granice između opšteg i posebnog pitanja.

Pored osnovne funkcije – saznavanja nepoznate informacije, opšte pitanje bez dodatne strukturne modifikacije može izraziti pretpostavku, sumnju, negaciju i emocionalna stanja kao što su iznenađenje i ljutnja. Posebna pažnja je posvećena načinima modifikacije smisaone strukture upitnog iskaza i promjene njegove funkcije. Ustanovljeno je da se modifikacija u oba jezika zasniva na izmjeni presupozitivnih parametara, a manifestuje promjenom dijaloške pozicije pitanja, gramatičkim, kontekstualnim i leksičkim izmjenama. Na ovom planu naročito je značajna uloga partikula, pravih i pragmatičkih, kao leksičkih modifikatora koji u smisaonu strukturu pitanja unose komponente zasnovane na suprotnosti očekivanja govornika i realne situacije (iznenađenje, sumnja, dopusnost), apelativnost – vokativnost, distantnost, persuazivnost, preferencijalnost, deliberativnost.

Istraživanje je pokazalo da se posebna pitanja u ruskom i srpskom jeziku podudaraju po strukturi, pošto osnovnu funkciju izražavanja upitnosti imaju zamjeničke riječi. Leksička semantika ovih riječi se definiše kao složena, jer pored upitnosti sadrže i komponentu kategorijalne semantike koja odgovara traženoj propozitivnoj funkciji. Na osnovu toga izdvojena su značenja upitno-personalno, upitno-objektno, upitno-kvalifikativno nedinamičkog tipa, upitno-kvalifikativno dinamičkog tipa, upitno-kvantifikativno, upitno-temporalno, upitno-spacijalno, upitno-kauzalno sa podtipovima upitno-uzročno i upitno-ciljno. Razlika među sredstvima izražavanja ovih značenje u dva jezika konstatovana je više na planu njihovih funkcionalnih specifičnosti, nego strukturne nepodudarnosti. Ustanovljeno je da je leksička modifikacija upitnog značenja kod ovog tipa pitanja u oba jezika mnogo manje izražena nego kod opšteg pitanja. Kao specifičnost srpskog jezika izdvaja se upotreba partikule [i]li [/i]kao modifikatora svih tipova posebnog pitanja sa funkcijom izražavanja nedoumice ([i]ko li, šta li, kad li, gde li [/i]i dr.). Ova pojava ima paralele još u bugarskom i makedonskom jeziku, dok je u ruskom moguca kombinacija samo sa zamjenicom [i]что [/i]([i]что ли[/i]). Kod pitanja sa propozitivnom funkcijom, pored saznavanja nepoznate informacije, zabilježene su funkcije izražavanja negacije, isticanja suprotnosti (kontrasta), emocionalnih reakcija, deliberativnosti i sumnje.

Istraživanje je pokazalo konvergentan razvoj ruskog i srpskog jezika u oblasti upitnog iskaza i dalo mogućnost da se ustanove strukturne i funkcionalno semantičke razlike među njima.

%7 E-disertacija %I Filozofski fakultet %C Novi Sad %P 450 %@ 978-86-6065-176-3 %9 Doktorska disertacija