@article {15, title = {Knjiga 2: UPITNI ISKAZ U RUSKOM I SRPSKOM JEZIKU}, number = {2}, year = {2013}, pages = {450}, publisher = {Filozofski fakultet}, type = {Doktorska disertacija}, edition = {E-disertacija}, address = {Novi Sad}, abstract = {

Monografija je posve{\'c}ena opisu semanti{\v c}kog, sintaksi{\v c}kog i funkcionalnog aspekta pitanja u ruskom i srpskom jeziku. Polifunkcionalnost i sintaksi{\v c}ke specifi{\v c}nosti ovog tipa iskaza uslovile su da se odabere pravac analize od zna{\v c}enja prema sredstvima, a kao polazi{\v s}te poslu{\v z}ila je logi{\v c}ka struktura pitanja. Istovremeno, logi{\v c}ka struktura je upotrebljena kao osnova za pore{\dj}enje materijala dvaju jezika. U skladu sa logi{\v c}kom strukturom izvr{\v s}ena je i primarna klasifikacija pitanja na iskaze sa propozicijom u osnovi (sa logi{\v c}kom strukturom predstavljenom kao (?(p)) i na iskaze sa propozitivnom funkcijom u osnovi (?f(p)), {\v c}emu na planu forme i funkcije odgovara podjela na op{\v s}ta (da/ne) i posebna (zamjeni{\v c}ka) pitanja. Realizacija upitnog iskaza pra{\'c}ena je dosljedno u odnosu na mjesto u dijalogu, te su kao faktori zna{\v c}ajni za funkcionisanje izdvojene replike {\textendash} dijalo{\v s}ki stimuli i replike-reakcije. Analiziran je odnos funkcije i sredstava za izra{\v z}avanje osnovnog zna{\v c}enja upitnosti za svaki tip struktura u ruskom i srpskom jeziku posebno, a nakon toga je u cilju utvr{\dj}ivanja razlika me{\dj}u datim jezicima vr{\v s}ena kontrastivna analiza.

Na planu strukture upitnog iskaza u oba jezika posmatrane su sintaksi{\v c}ke, leksi{\v c}ke i intonacione karakteristike, kao i red rije{\v c}i. Kao osnovni strukturni tipovi op{\v s}teg pitanja izdvojeni su tonsko pitanje, sa intonacijom kao pokazateljem upitnosti, te pitanje sa strukturnim signalima (partikula [i]li[/i]/ [i]li, da li, je li[/i]). Utvr{\dj}eno je da se ruski i srpski jezik razlikuju prvenstveno po frekvenciji pitanja sa datim pokazateljima, po{\v s}to u ruskom jeziku dominira tonsko pitanje, dok je partikula [i]li [/i]na drugom mjestu. Ruski jezik karakteri{\v s}e i odsustvo ustaljenih spojeva [i]da li [/i]i [i]je li[/i], koji su dominantna sredstva u odnosu na tonsko pitanje u srpskom jeziku.

Ispitana je i funkcija re{\v c}eni{\v c}nog akcenta, pa je utvr{\dj}eno da se kaoneutralna akcentuacija op{\v s}teg pitanja mo{\v z}e smatrati smje{\v s}tanje akcenta na predikat, a posebnog pitanja na zamjeni{\v c}ku rije{\v c}. Konstatovano je da u op{\v s}tem pitanju pomjeranje re{\v c}eni{\v c}nog akcenta sa predikata na druge dijelove re{\v c}eni{\v c}ne strukture vodi brisanju granice izme{\dj}u op{\v s}teg i posebnog pitanja.

Pored osnovne funkcije {\textendash} saznavanja nepoznate informacije, op{\v s}te pitanje bez dodatne strukturne modifikacije mo{\v z}e izraziti pretpostavku, sumnju, negaciju i emocionalna stanja kao {\v s}to su iznena{\dj}enje i ljutnja. Posebna pa{\v z}nja je posve{\'c}ena na{\v c}inima modifikacije smisaone strukture upitnog iskaza i promjene njegove funkcije. Ustanovljeno je da se modifikacija u oba jezika zasniva na izmjeni presupozitivnih parametara, a manifestuje promjenom dijalo{\v s}ke pozicije pitanja, gramati{\v c}kim, kontekstualnim i leksi{\v c}kim izmjenama. Na ovom planu naro{\v c}ito je zna{\v c}ajna uloga partikula, pravih i pragmati{\v c}kih, kao leksi{\v c}kih modifikatora koji u smisaonu strukturu pitanja unose komponente zasnovane na suprotnosti o{\v c}ekivanja govornika i realne situacije (iznena{\dj}enje, sumnja, dopusnost), apelativnost {\textendash} vokativnost, distantnost, persuazivnost, preferencijalnost, deliberativnost.

Istra{\v z}ivanje je pokazalo da se posebna pitanja u ruskom i srpskom jeziku podudaraju po strukturi, po{\v s}to osnovnu funkciju izra{\v z}avanja upitnosti imaju zamjeni{\v c}ke rije{\v c}i. Leksi{\v c}ka semantika ovih rije{\v c}i se defini{\v s}e kao slo{\v z}ena, jer pored upitnosti sadr{\v z}e i komponentu kategorijalne semantike koja odgovara tra{\v z}enoj propozitivnoj funkciji. Na osnovu toga izdvojena su zna{\v c}enja upitno-personalno, upitno-objektno, upitno-kvalifikativno nedinami{\v c}kog tipa, upitno-kvalifikativno dinami{\v c}kog tipa, upitno-kvantifikativno, upitno-temporalno, upitno-spacijalno, upitno-kauzalno sa podtipovima upitno-uzro{\v c}no i upitno-ciljno. Razlika me{\dj}u sredstvima izra{\v z}avanja ovih zna{\v c}enje u dva jezika konstatovana je vi{\v s}e na planu njihovih funkcionalnih specifi{\v c}nosti, nego strukturne nepodudarnosti. Ustanovljeno je da je leksi{\v c}ka modifikacija upitnog zna{\v c}enja kod ovog tipa pitanja u oba jezika mnogo manje izra{\v z}ena nego kod op{\v s}teg pitanja. Kao specifi{\v c}nost srpskog jezika izdvaja se upotreba partikule [i]li [/i]kao modifikatora svih tipova posebnog pitanja sa funkcijom izra{\v z}avanja nedoumice ([i]ko li, {\v s}ta li, kad li, gde li [/i]i dr.). Ova pojava ima paralele jo{\v s} u bugarskom i makedonskom jeziku, dok je u ruskom moguca kombinacija samo sa zamjenicom [i]что [/i]([i]что ли[/i]). Kod pitanja sa propozitivnom funkcijom, pored saznavanja nepoznate informacije, zabilje{\v z}ene su funkcije izra{\v z}avanja negacije, isticanja suprotnosti (kontrasta), emocionalnih reakcija, deliberativnosti i sumnje.

Istra{\v z}ivanje je pokazalo konvergentan razvoj ruskog i srpskog jezika u oblasti upitnog iskaza i dalo mogu{\'c}nost da se ustanove strukturne i funkcionalno semanti{\v c}ke razlike me{\dj}u njima.

}, isbn = {978-86-6065-176-3 }, author = {Du{\v s}anka Miri{\'c}} }